Grad se kroz fotografiju može predstaviti na mnoštvo načina i kroz mnoštvo detalja. Kako će neko doživjeti i predstaviti jedan grad, zavisi isključivo od njega samog, od njegove „tačke gledišta“, gdje se „tačka gledišta“ ne definiše kao statična tačka, koju određuje posebnost u vremenskom i prostornom smislu, već „tačka gledišta“ utemeljena na „fotografišućem subjektu“ kao jedinstvenom subjektu, originalnom i potencijalno stvaralački usmjerenom.
Zato grad, zavisno od „tačke gledišta“, može izgledati posebno, drugačije ili nalikovati brojnim drugim gradovima, jer svaka pojedinačna „tačka gledišta“ stvara njegovo posebno viđenje. Estetika „tačke gledišta“ (François Soulages) primjenjena na fotografsko djelo, na mogući snimak grada, dovodi nas i do „umjetničke tačke gledišta“, odnosno „tačke gledišta umjetnika stvaraoca“, kada grad kao „fotografski objekat“ gubi važnost i ustupa mjesto fotografu kao „fotografišućem subjektu“, umjetniku koji „postavlja drugačiju tačku viđenja i tačku drugačijeg viđenja svijeta“.
Dražen Grujić je fotograf mlađe generacije čije je „viđenje svijeta“ u gore navedenom smislu već postalo toliko prepoznatljivo po stilu, kompoziciji, ali i odabiru tema, da pred ovim ciklusom fotografija prva misao neće biti „To je Sarajevo“, već „To je Dražen Grujić.“ Na Draženovim fotografijama gotovo nikada nema ljudi, ne zato jer ga oni ne zanimaju, već zato što on na njima, prema vlastitom iskazu, ne može da vidi „omjere, presjeke i skladno postavljene ivice“. Sklad za kojim traga Dražen pronalazi u arhitekturi, odnosno fragmentima arhitekture, najčešće na elementima vrata i prozora. Njega ne zanima cjelovitost jednog objekta ili njegova prepoznatljivost. Za njega je arhitektura tek povod, materijal pomoću kojeg gradi/komponuje/montira nove mogućnosti viđenja svijeta. Pred nama su sarajevske građevine posredovane pogledom fotografa-umjetnika. U slučaju Dražena Grujića, „fotografija je, kao i jezik, medij u kojem se stvaraju umjetnička djela“ (Susan Sontag)
Svaka fotografija može se posmatrati iz ugla dokumenta ili iz ugla umjetničkog djela. Nastali „snimci“ mogli bi se pokušati interpretirati dokumentarno, ali informacije koje bi u tom slučaju dobili bile bi potpuno izlišne. Dakle, radi se o umjetničkim djelima, koja poput slika bude maštu i pružaju estetsko zadovoljstvo, i stoga je moguće o njima pisati jezikom likovne kritike.
Sklad i plošnost su dva pojma na koja se može svesti priča o Draženovim fotografijama.
On kompoziciju gradi na odnosu horizontalnog i vertikalnog, sa akcentom na horizontalnoj plohi, najčešće u donjoj četvrtini kompozicije. Posebnu pažnju posvećuje plošnosti geometrijskih oblika, bez ikakve namjere da koristi efekte svjetlosti i sjene, koji bi oblicima mogli dati volumen, a predmetu/objektu fotografije realističan izgled.
Iako većina fotografa zazire od fotografije u boji, smatrajući je kičem nedostojnim prave vrijednosti fotografije, za Dražena je boja važan element bez kojeg bi bilo nemoguće naglasiti pojedine teksture, detalje ili međusobne odnose unutar kompozicije. Ponekad čak cijelu kompoziciju gradi oko boje. Bez boje, Draženov „uokvireni svijet“ bio bi nepotpun.
Vratimo se sada na „tačku gledišta“ sa početka ovog teksta: sloboda odabira objekta fotografije i kada je prostorno ograničena i vremenski (čak i u meteorološkom smislu) uslovljena, nije uticala na „fotografišućeg subjekta“, na Draženovo viđenje svijeta, što samo dokazuje da je dobra fotografija tek stvar izbora među ponuđenim mogućnostima.
Ciklusom „Vrata i prozori Sarajeva“ Dražen je uspio da na, za Sarajevo najprepoznatljivijim objektima i lokacijama, kroz detalje otvora, pronađe „čaroliju koja daje ljepotu najobičnijim mjestima.“
Maja Abdomerović
2011 apr – Vrata i prozori Sarajeva, Narodno pozorište Sarajevo
2011 apr – Vrata i prozori Sarajeva, “Prosvjeta” Sarajevo
